Recikliranje sekundarnih sirovina znači otvaranje ekonomičnijih rudnika u gradovima, te ne treba postavljati pitanje dali nam to treba ili ne treba, nego se treba organizirati i usmjeravati snage i sredstva.
Kako otpaci ne nastaju spontano već prilikom proizvodnje i korištenja dobara – njihova količina i vrsta je direktno srazmjerna nivou i prirodi razvoja i gospodarskim djelatnostima i načinu života. Zato težište aktivnosti treba biti tamo gdje nastaju problemi, to jest otpaci, jer su tu mjere najjeftinije i najefikasnije. Najbolje je ako se otpadci ne stvaraju, odnosno ako se u proizvodnim i tehnološkim procesima sirovine koriste maksimalno racionalno. Za to se danas kreira tehnologija sa malo otpadaka, popularno nazvana čista tehnologija.
Dok se takvi postupci ne prošire na sve djelatnosti, o sekundarnim sirovinama morat će se voditi posebna briga. Zatim će doći na red zaokružene tehnologije potpunog korištenja sirovina i energije (u mogućoj mjeri i bez otpadaka). Pa ipak, i dalje će ostajati otpaci i sekundarne sirovine iz domaćinstava, od ambalaže, istrošenih strojeva i uređaja, automobila ... rudne jalovine i odlagališta pepela ... sa njiva, iz stočarstva i – iz administracije.
Dok se sakupljanje i prerada ne afirmiraju kao važne gospodarstve i društvene aktivnosti, dok se ne postigne pun ekonomski interes i dohodovni odnosi ne razviju do kraja – biće neophodni i društveni poticaji i osobna opredjeljenja i dobrovoljni rad.
Razvijene i bogate zemlje su ranije spoznale važnost materija koje su se do nedavno bacale – a za razvoj gospodarstva i održavanja nivoa proizvodnje, smanjenje uvoza, porasta standarda i kvalitete života i zaštitu čovjekovog okoliša. Razvijene zemlje više investiraju u opremu za recikliranje i odgovarajuće akcije i sada izgleda da se mi na putu razvoja, u usporedbi sa njima, ponašamo neodgovorno i rasipnički... Zato razvijeni imaju i motiv i opravdanje da nerazvijenima podvaljuju svoje zastarjele, prljave i zagađujuće tehnologije koje su u njihovim zemljama i prevladane i zabranjene.
