Čovjek je zagospodario cijelom prirodom, pa je prema svojim potrebama i mijenja. Čovjek živi u svim predjelima Zemlje i u svim uvjetima na koje nailazi. On sebe prilagođava, ali i mijenja prirodne ekosustave, te stvara nove gdje god se pojavi. Time je narušio i prirodne odnose.
Izgradio je ceste po kojima putuje automobilima. Sagradio je goleme gradove u kojima stanuju milijuni ljudi. U stanove je uveo toplu vodu i grijanje. Za sve to troši naftu, ugljen i plin pa tako zagađuje zrak, vodu i tlo. Tim se izgaranjem neprestano povećava sadržaj ugljik-dioksida u atmosferi, što može imati nepredvidivih posljedica u mijenjanju klime u slijedećim stoljećima, kada bi se sadržaj CO2 mogao podvostručiti.
"Kisele kiše", izazvane također bezobzirnim izgaranjem nafte, ugljena i plina, uzrok su mnogim promjenama u biljnom pokrovu, osobito na sjevernoj zemaljskoj polukugli. A šume, koje čovjek nemilo sijeće, znatan su "isporučitelj" kisika u zraku.
Navedenim se izgaranjem, nadalje, oslobađaju u atmosferu znatne količine nikla, vanadija, kroma, bakra, kadmija, olova… a ti metali mogu teško oštetiti zdravlje. Pridružuju im se sastojci ispušnih plinova motornih vozila. Samo olova, oni ponesu u atmosferu gotovo pola milijuna tona svake godine. Zbog gustog prometa može sadržaj olovnih spojeva u zraku biti u središtu velikog grada i dvadesetak puta veći nego na manje prometnim rubovima grada.
U rijeke i mora odvodimo sve otpadne tvari, a naročito deterdžente iz naših stanova i otpadne vode zasićene kemijskim otrovima iz tvorničkih postrojenja, pa time uništavamo život u rijekama, jezerima i morima.
Čovjek je otkrio način kako će iskorištavati atomsku energiju, ali ne i kako i kamo da spremi radioaktivni otpad koji pri tome nastaje, a opasan je za sav život.
Radi uništavanja kukaca zaprašujemo velike površine otrovima – insekticidima, a korove uništavamo hebricidima i pesticidima. Zagađeno tlo ostaje duže vrijeme zatrovano jer razgrađivaći ne mogu ta sredstva ni lako ni brzo razgraditi i odstraniti. Stoga velike količine otrova ostaju u tlu pa ulaze u plodove a time i u ljudsku hranu. Tome treba dodati i neka umjetna gnojiva.
Čovjek danas odbacuje u smeće vrlo mnogo otpadaka, naročito industrijskih. Dio tvari razlaže se truljenjem, ali ostaje velik dio onih koje se ne mogu razgraditi, osobito tvari iz industrijskog otpada, npr. plastične mase i staklo. Može se računati da jedna industrijska zemlja od 20 milijuna stanovnika odbaci godišnje oko 80 milijuna kubičnih metara čvrstih tvari.
Istovremeno velike količine otpadnih voda iz gradskih kanalizacija i industrije, pomiješanih sa kemijskim i mehaničkim otpacima te vrelom vodom iz elektrana i nagomilanim radioaktivnim izotopima, izlijevaju se u rijeke, jezera i mora. Uza sve to, u more se u toku prometa ili zbog brodoloma izlijevaju i velike količine mazuta, nafte i raznih mineralnih ulja, što zagađuje velike površine mora i obala te nanosi štete ekosustavu.
U svijetu se počelo uviđati da bi zbog zagađivanja moglo doći do sveopćeg ekološkog uništenja, koje prijeti svim ljudima životinjama i biljkama, dakle sveukupnom životu na zemlji, a sve zahvaljujući djelovanju čovjeka koji ne vodi računa o izvjesnim ovisnostima u prirodi i zakonitostima ravnoteže.
Svakog dana je sve više mračnih predskazanja o tragičnom kraju ljudskog roda, o presušivanju energetskih resursa, nestajanju sirovina, manjku kisika, zatrpavanju planeta otpacima, o ispuštanju plinova koji izazivaju efekat staklenika u atmosferu, zbog kojih će doći do dugotrajnih klimatskih promjena sa katastrofalnim posljedicama.
Jedno od najnovijih predviđanja kaže da će do sredine ovog stoljeća biti deset puta više otpadaka nego danas i da će se tada morati reciklirati više od tri četvrtine sekundarnih sirovina.
