Na suvremenom stupnju razvoja znanosti (seizmologije, geofizike, seizmogeologije) prilično pouzdano se mogu predvidjeti samo seizmološke zone, ali bez hipo i epicentara, približna snaga potresa i, otprilike, srednja učestalost ponovljenih potresa.
Inače, predviđanje potresa dugo vremena bila je privilegija samo seizmologa. Postojalo je mišljenje da se iz njihovih podataka, a na temelju kratkoročnih odgovarajućim formulama izračunati datum potresa, broj ponovljenih potresa i maksimalni intezitet.
U osnovi svih seizmoloških metoda leži hipoteza o postojanosti seizmološkog režima. Ali potresi su fizičko-geološkog porijekla, a takvi procesi nikada nisu ograničeni samo na jedno mjesto već su impulsivni. Statistički podaci za Japan i Srednji istok, od naše ere naovamo, odnosno tri tisuće godina stari kad je riječ o Kini, pokazuju iznenađujuću nepostojanost seizmološkog režima.
Ipak, ne moramo ići tako daleko u prošlost. Koliko su seizmološki proračuni nepouzdani pokazuje, na primjer, oblast Gaze, koja je 1976. godine na osnovu postojećih podataka označena kao trusno mirna oblast, što su 25. ožujka 1976. god. autoritativno potvrdili i stručnjaci, a to područje je već 8. travnja i 17. svibnja iste godine bilo pogođeno razornim potresom jačine 9 odnosno 10 stupnjeva Merkalijeve ljestvice. Poslije toga cijela oblast je na kartama označena kao mjesto na kojem se mogu očekivati udari jačine 8 stupnjeva, s vjerovatnoćom da se to može dogoditi jednom u 10 000 godina, ali 20. ožujka 1984. godine ovdje se tlo ponovo zatreslo, udarom koji je iznosio 10 stupnjeva.
Ili još jedan primjer; Na prognostičkom poligonu koji se nalazi jugoistočno od Tokija, gdje se nalazi najgušća mreža promatrčnica u svijetu, nisu utvrđeni nikakvi znaci za potres koji se dogodio 14. siječnja 1978. godine. Odmah poslije te podzemne "bure", primječene su mnoge anomalije u Zemljinoj kori, pa je na osnovu njih izdato upozorenje o novom potresu jačine deset stupnjeva, koji se trebao dogoditi 19. siječnja. Razumljivo među stanovništvom je nastala panika, ali ništa se nije dogodilo...
Velike nade polagane su i u magnetne anomalije kao predznake potresa. Međutim, zahvaljujući opažanjima na južom i srednjem Uralu u području koje je praktički aseizmološko, a uz to pretrpano sa oko 3500 promatračkih punktova, utvrđeno je da atmosferska olujna pražnjenja izazivaju snažne lokalne poremečaje geomagnetskog polja. Neostvarenih predviđanja bilo je mnogo, ali, srećom,nije bilo niti jedne ostvarene prognoze.
Često se čuje tvrdnja da je potres moguće predvidjeti na osnovu nepravilnih pokreta Zemljine kore. Međutim, činjenice pokazuju da se u nekim slučajevima takve prognoze ispunjavaju i poslije 40 godina, kao što se desilo na Aljasci 27. ožujka 1964. godine, a najčešće nikada. Najbolji primjer za to je Kalifornija, koja je ne tako davno, zbog utvrđenog podizanja Zemljine kore na površini od 12 000 m2 u oblasti San Adreas, preživljavala mučna prisječanja na potres koji je razorio San Francisco 1906. godine. Kao što je poznato, ništa se nije dogodilo. Pokazalo se da su anomalije u pokretima Zemljine kore, elektrootporima gornjih slojeva i u podzemnim strujama, koje su tretirane kao predznaci potresa, povezane sa atmosferskim poremećajima...
Poslije potresa u Taškentu 1966. godine, uzbekistanski znanstvenici povjerovali su da se potres može predvidjeti na osnovu promjena koncetracije radona, inertnog plina koji se nalazi u dubokim slojevima Zemlje, odakle dospijeva na površinu s mineralnim vodama. Istraživanja sprovedena na specijalnim poligonima, pod rukovodstvom znanstvenika nezainteresiranih ni za ptvrdu ni za negiranje hidrokemijskih nagovještaja potresa, pokazala su da promjene sadržaja radona, helija, radija i izotopa urana u vodama seizmoloških zona, ne izazivaju takve posljedice...
Velike nade polagane su i u teoriju po kojoj se, zbog naglog porasta naprezanja Zemljine kore uoči potresa, u gornjim slojevima javlja mnoštvo pukotina, što navodno dovodi do smanjenja brzine seizmoloških valova u žarišnoj zoni i do promjene odnosa u brzini uzdužnih i poprečnih valova. U vezi s tim, američki seizmolozi sproveli su dobro organizirane eksperimente u pustinji Mohava u Kaliforniji. Na žalost, potresi su pokazali da je ova hipoteza neodrživa. Slična istraživanja vršili su i Japanci ali također bez pozitivnih rezultata...
S vremena na vrijeme, javljaju se prognoze zasnovane na zakonomjernosti Sunčevih i Mjesečevih plima. Pri tome se slučajne podudarnosti ističu kao zakonitost. To demantira slučaj Bajkala, gdje su na ovaj način, 1967. i 1968. godine, na sjeverozapadnoj strani jezera predviđani snažni potresi. Međutim, bilo ih je 26, ali u označenoj zoni tlo se nije pomicalo.
Jedan dio štampe se često poziva na navodno precizno predviđanje potresa koji se dogodio 4. veljače 1975. godine u kineskoj pokrajini Li-jao-ning, navodeći kao dokaz da je konačno riješen problem o kome govorimo. Međutim, pažljivo proučavanje materijala o tom događaju pokazalo je nekorektnost objavljivanja podataka, a malo kasnije i japanski seizmolozi nedvosmisleno su zaključili da su predznaci tog potresa bili primjećeni tek poslije njegovog izbijanja. Da bi stvar izgledala još crnje, već slijedeće godine u ovoj seizmološkoj zoni novi udar odnio je 655 000 ljudskih žrtava. Kineski predstavnik u komisiji UNESCO-a priopćio je 1980. da promatranja u Kini, početa još 1966. godine nisu dala ni jedan siguran predznak potresa.
U Japanu je 1983. bila zvanično objavljena informacija o velikom potresu koji se, između 10. i 15. rujna, očekivao u području Fudži Yama. S tim u vezi, sprovedene su skupe pripreme da se posljedice što manje osjete, a kada se prognoza izjalovila, mjesne vlasti pokrenule su sudski postupak protiv ljudi koji su predskazali katastrofu.
Iz svega se može izvući samo jedan zaključak o teorijama ali bez velikih rezultata. Nemoguće je točno predvidjeti datum i mjesto potresa, ali jedna stvar je sigurna, kada se na jednom području dogodio potres, možemo biti uvjereni da će se on jednog dana i ponoviti. Kada na seizmološkom mapama pogledamo gdje se nalaze epicentri poznatih potresa, odnosno velikih povijesnih potresa, i miliona pomicanja tla koja su zabilježena, možemo utvrditi postojanje izduženih i uskih zona u kojima je koncentrirano 99 posto seizmološke aktivnosti Zemljine kugle.
Jedna od tih zona gotovo potpuno okružuje Tihi ocean. Druga formira lukove koji se prostiru od arhipelaga Sonda do Azorskih otoka, prolazeći preko Himalaja, Hindukuša, Irana, Kavkaza, Turske, Dinarskih planina, Karpata, Apenina, Alpa, Pirineja, juga Španjolske i Atlasa. Ovim osnovnim zonama moramo dodati i uske pojaseve koji točno prate crte prostiranja podvodnih planinskih vijenaca koji se nalaze ispod svih pet oceana. Površina Zemljine kugle, dakle, izgleda kao ogromni mozaik na kome su veliki, relativno mirni blokovi rastavljeni nestabilnim brazdama.
