Na Zemlji godišnje ima oko 1 000 000 potresa uglavnom nezamjetljivih za ljudska osjetila. Svega 20-30 potresa godišnje izaziva ljudske žrtve, ali se tada radi o desecima, stotinama, a često i tisućama mrtvih.
Poslije svakog potresa postavlja se vječito pitanje: mogu li se oni predvidjeti?
Mnogo je teorija dosad bilo u opticaju – od onih koje su "vjerovale" ponašanju životinja, upućivale na nivo vode u izvorima, pojavu smjese plinova radona, vodika, sulfatnog dioksida, pa do novije teze jednog japanskog profesora da povećani elektricitet u drveću najavljuje potres.
U svakoj od njih ima neke istine, što se pokazalo naročito u Kini, ali čovjeku i znanosti treba neki pouzdaniji i brži znak od ovih pojava koje se manifestiraju tek nekoliko sati prije potresa.
Neki stručnjaci smatraju da se rješenje problema zasniva na jednostavnim, ponovljenim seizmološkim mjerenjima gdje se i najmanji prirodni podrhtaji uzimaju kao izvori seizmoloških valova. Znanstvenici su do sada ispitivali pojavu valova, a u posljednje vrijeme bave se načinom na koji oni odumiru, tzv. koda-sekvencom.
Kada podrhtava tlo, stijene se ponašaju kao zvona. Dužina odzvona, odnosno koda, zavisi o heterogenosti stijena, razmjera njihovog pucanja i raspadanja. Teorija kaže da, što je pritisak veći, koda postaje sve kraća i kraća. To potvrđuju i mjerenja prije i poslije erupcije nekih vulkana i gejzira.
Dvije godine prije stravičnog potresa u Kini 1976. godine koda-sekvence u području gdje se dogodio potres bivale su sve kraće, ali znakovi opasnosti nisu uočeni, što je stajalo glave 242 000 ljudi.
Znanstvenici tvrde da ovakva upozorenja pružaju priliku geolozima da potraže i ostale znakove potresa, kako bi se nadležni uvjerili u siguran nailazak katastrofe. Sva predviđanja u minutu do dvanaest jesu jednako nepouzdana i neefikasna.
